Prilozi za raspravu o Deklaraciji o genocidu u Srebrenici
Mušović Ulvija | 4. 3. 2010.
Presudom Međunarodnog suda pravde u Hagu, februara 2007. godine, Srbija je oslobođena dve najteže kvalifikacije tužbe, da je izvršila genocid i da je pomagala izvršenje genocida, ali je proglašena odgovornom zato što nije spriječila genocid i zbog nepreduzimanja radnji na sankcionisanju odgovornih. Ova” pobjeda” našeg pravnog tima i diplomatije na čelu sa Goranom Svilanovićem ostvarena je na bazi sporazuma o nekorišćenju dokaznog materijala iz predmeta – Slobodan Milošević, oreol pobjednika pripada njima, iako nisu svjesni da bi katarza bila veća pobjeda Srbije.
Na nivou zvaničnih institucija i ogromnog dijela javnosti, to je, “dnevnopolitički” tumačeno da je Srbija oslobođena optužbi, što nije tačno, jer nesprečavanje i nekažnjavanje genocida podrazumijeva veliku odgovornost. U obrazloženju presude se kaže da je Srbija, još 1993. godine upozorena na ozbiljna kršenja međunarodnih konvencija o ratu i opasnost od činjenja genocidnih radnji. Presuda koja je uslijedila poslije toga, znači da je Srbija znala da se vrši genocid, da ga nije spriječila, niti sankcionisala.
Proteklih godina, rijetko ko u Srbiji je upotrebljavao termin Genocid, a još rjeđe se komentarisalo šta to podrazumijeva, zato želim da izgovorim definiciju genocida. To je organizovana, koordinirana i vođena aktivnost na fizičkom uništenju i protjerivanju naroda, dijelova naroda ili etničkih grupa na širem prostoru. To nisu pojedinačni slučajevi ubistava, ratnih zločina i slično, već organizovana, planirana aktivnost na masovnom uništavanju i protjerivanju civilne populacije sa ciljem promjene etničke strukture stanovništva. To je vrh neslavne piramide čovjekovih zločina. Iznad toga nema ništa. I kada jednog dana neko aktivira atomsku bombu i uništi ovaj svijet, ili dio svijeta, što, obzirom na funkcionisanje ove civilizacije, smatram realnom opcijom, to će opet biti Genocid, jer, kao što rekoh, na hijerarhijskoj ljestvici zločina, nema teže kvalifikacije.
Tehnički to je izgledalo ovako: Opkoljeno je šire područje Srebrenice gdje je spas potražilo pet puta više stanovništva nego što je Srebrenica imala u mirnodopskim uslovima, valjda nadajući se u snage Unprofora. Izvršena je selekcija zarobljenika, muškarci su odvojeni od žena, staraca i djece, a onda se pristupilo sistematskom masovnom ubijanju, kao u Aušvicu, Jasenovcu i drugim stratištima. Jedan od egzekutora – Erdemović, je priznao u Hagu da je, samo on iz streljačkog stroja, ubio između 200 i 300 lica. Nakon toga se pokušalo sakriti tragove, leševi su spaljivani, zatrpavani građevinskim mašinama, (kasnijim otkopavanjem i DNK analizom su dijelovi jednog leša pronalaženi u sedam odvojenih grobnica) Jednom rječju - industrija smrti. To ovaj zločin čini drugačijim u odnosu na sve ono što se, nažalost dešavalo na prostoru bivše Jugoslavije.
Presuda je rekla i ko je počinilac – snage bosanskih Srba, ali nije izrekla sankciju, tako sam ja kao ne-pravnik, eto saznao nešto u šta do tada nisam vjerovao da presuda može utvrditi najteži zločin (inkriminisano dijelo), žrtvu (oštećenog), i počinioca, ali da ne izrekne sankciju. To dalje ne bih komentarisao, jer je time, od međunarodne zajednice uspostavljen jedan standard koji će čovječanstvu u budućnosti donijeti puno nevine krvi i suza.
Dakle, pravno je utvrđen Genocid. To bi i Skupštinu Srbije obavezivalo na korišćenje tog termina, ali ovdje bih prokomentarisao jedan drugi, takođe svjesno apstrahovani dio presude. Naime u obrazloženju Presude se kaže da pored utvrđenog i dokazanog Genocida u Srebrenici, snage bosanskih Srba tokom rata, na drugim lokalitetima, su počinile brojne i teške zločine, koji predstavljaju “akte genocida”, ali koji se sa izuzetkom Srebrenice, ne mogu tako kvalifikovati, zbog “problema sa dokazivanjem genocidne namjere”. Šta ovo znači – prosudite sami.
Kakav je bio dosadašnji odnos zvaničnih institucija Srbije, sredstava informisanja, čak i onih koji se smatraju “evropejskim” i nezavisnim, a samim tim, sasvim razumljivo i javnog mnijenja u Srbiji po ovom pitanju? Izbegavana je kvalifikacija “Genocid”, a i ako se morala upotrijebiti, onda nipošto ne obrazlagati dijelo koje ona kvalifikuje, odlaganjem saradnje sa haškim sudom kupovati slobodu za počinioce, Uredbe o finansijskim davanjima osumnjičenim, pratnja ministara izručenicima, da im put do Haga učini ugodnijim i da im se da do znanja da “saučestvujemo u njihovoj žrtvi”. I kada se sarađivalo sa međunarodnom zajednicom po ovom pitanju, obavezno je korištena terminologija, da Srbija na taj način ispunjava preuzete obaveze prema Međunarodnoj zajednici. Dakle ne radimo to iz ubjeđenja, ne sankcionišemo to radi sebe, već moramo. Ne bismo mi to, ali moramo. (Da nije žalosno, bilo bi smiješno.)
Ista retorika je i sada, petnaest godina poslije genocida – Deklaracija o Srebrenici zato što se mora, što je to naša preuzeta obaveza prema Međunarodnoj zajednici. Htjeli bi Deklaraciju, ali da ne izgovorimo kvalifikaciju – Genocid, a nipošto da se pozabavimo time šta ona znači. Deklaracija, da, ali da se razvodni, drugom deklaracijom svi su činili zločine.
Nemam ja ništa protiv druge Deklaracije, nažalost u Bosni su izvršeni i zločini u ime naroda kome ja pripadam, duboko žalim zbog toga i tražim da budu najoštrije sankcionisani. Moj narod nema problema u suočavanju sa istinom. Svi koji su potraživani iz Haga, isporučivani su bez pompe, masovnih protesta, pravdanja zločina, otkupnina i pratnje ministara.
Šta treba da sadrži Deklaracija? Izvinjenje i saučešće državi BiH i porodicama žrtava, zbog toga što su oružane snage Republike Srpske, koju smo svesrdno pomagali, počinile Genocid, bez našeg znanja, učestvovanja i odobravanja tog čina. Da bi Deklaracija imala smisla, mora biti iskrena. U protivnom treba sačekati Skupštinu koja će biti spremna da to uradi. Molim sve one koji iskreno ne osjećaju potrebu da glasaju za takvu Deklaraciju, da to ne učine. Takođe molim pripadnike onih političkih stranaka koje su bile aktivni sudionici politike Miloševićevog režima, da ukoliko nisu spremne javno se odreći te politike – ne glasaju za ovu Deklaraciju. Bilo bi to pošteno prema žrtvama, a i prema sebi.
Još jednom da ponovim, podržavam drugu Deklaraciju koja će osuditi sve zločine počinjene za vrijeme rata u BiH, kao i drugim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije, i zalažem se da počinioci budu gonjeni dok svi ne budu izvedeni pred lice pravde, ali ona ne smije biti u funkciji razvodnjavanja čina usvajanja Deklaracije o Srebrenici.
Nemam ništa protiv toga da Skupština razmatra i treću Deklaraciju, koja će podržati počinioce Genocida, zaista je prošlo puno vremena, i svak treba da se odredi prema tom zločinu, ali bih molio dragi poslanici, šta god glasali, neka to bude iskreno.
|
|
|
Tweet |
|













