Vraćanje oduzete imovine je, pre svega, pokazatelj usmerenja naše države u pravcu temeljnih vrednosti „zapadnog sveta“ u kojima se (npr. u Velikoj Britaniji) privatna svojina nad zemljom smatra osnovnim èiniocem državnosti. Tako gledano, može se smatrati da je vraćanje oduzete imovine prvi korak koji Srbija mora da načini da bi postala prava graðanska država.

Način vraćanja imovine ne sme biti predmet spora: jedini prihvatljiv put može biti samo „naturalna restitucija“, iako ministar Dulić uporno tvrdi da takvo nešto nije moguće (naravno i uobičajeno, bez argumenata). Ja, naravno, tvrdim da je takvo nešto ne samo moguće (u većini slučajeva), nego i jedino ispravno, a to ću svoje gledište (a nadam se da će to gledište biti i stav LDP) ovde objasniti. Takoðe, radi načela pravičnosti, vraćanje se mora obaviti tako da se načini što manje nepravde sadašnjim i budućim naraštajima u što je moguće širem spektru stanovništva, uz poštovanje ustavnih načela.

Da bi se zakon sproveo, prvo je neophodno utvrditi spisak imovine koja se potražuje za vraćanje. Za to se moraju iskoristiti do sada podneti zahtevi, kako graðani ne bi morali ponovo da gube vreme na procedure, a mora se ostaviti mogućnost da se zahtevi za vraćanje mogu podnositi bilo kad. Zakonom se mora propisati krajnji rok u kome se svi do sada podneti zahtevi moraju obraditi i sprovesti (najviše 90 dana), a takoðe se mora odrediti i rok za postupanje po ubuduće podnetim zahtevima.

Sva oduzeta imovina može se razvrstati na nekoliko načina – najlogičnije je podeliti je prema vrsti u vreme oduzimanja: na neizgraðeno zemljište i zgrade (sa pripadajućim zemljištem). Zemljište koje je nekada bilo neizgraðeno, danas može biti isto takvo, ali može biti i izgraðeno. Oduzete zgrade mogu i dalje postojati, ali mogu biti i srušene ili dograðene. Sve nekretnine danas mogu imati dva vida vlasništva: državno i privatno. Uz to, ako smatramo da je država nepravedno oduzela nečiju imovinu, što u kriviènom pravu ima paralelu u kraði, proizilazi da se prema tako stečenoj imovini mora odnositi kao i prema ukradenoj – ona se mora vlasniku vratiti kad god je to moguće, lopov (u ovom slučaju država) mora snositi nadoknadu nastale štete, a onaj ko je od lopova kupio ukradeno, ne može očekivati ništa osim da mu se vrati ono što je za ukradeno platio. Kada tako gledamo na stvari, možemo napraviti spisak mogućih slučajeva i predložiti naèine za njihovo rešavanje:

1. Ukoliko su nekretnine u istom stanju u kome su bile i prilikom oduzimanja, moraju se vratiti starom vlasniku. Ukoliko više nisu u državnoj svojini, država nadoknaðuje sadašnjem vlasniku revalorizovan iznos koji je platio za te nekretnine, a ne sadašnju tržišnu vrednost, ili mu može ponuditi druge odgovarajuće nekretnine u zamenu.

2. Ukoliko je oduzeto neizgraðeno zemljište sada izgraðeno, država mora novčano nadoknaditi starom vlasniku tržišnu vrednost zemljišta ili mu ponuditi drugo odgovarajuće zemljište, što stari vlasnik može odbiti i umesto zamene dobiti novčanu nadoknadu.

3. Ukoliko stari vlasnik polaže pravo na zgradu ili njen deo koji su ruinirani, a prilikom oduzimanja su bili u upotrebljivom stanju, država je dužna da vlasniku plati troškove renoviranja.

4. Ukoliko su nekretnine srušene, država je dužna da vlasniku nadoknadi njihovu vrednost i da mu vrati zemljište, ukoliko je sada neizgraðeno. Ako je to zemljište sada izgraðeno, država mora nadoknaditi vlasniku tržišnu vrednost oduzetih nekretnina u novcu.

5. Ukoliko su u meðuvremenu zgrada ili njen deo dograðeni, sadašnji vlasnik dograðenih posebnih delova ostaje i dalje njihov vlasnik, a starom vlasniku mora platiti iznos koji odgovara udelu u vlasništvu nad zemljištem; ako to ne prihvati, stari vlasnik postaje vlasnik i dograðenog dela. Ukoliko je dogradnja takva da se ne mogu izdvojiti posebni delovi, država mora vratiti nekretnine starom vlasniku, a novom nadoknaditi uložena sredstva; takoðe, ukoliko se stari i novi vlasnik tako dogovore, nekretnine mogu ostati novom vlasniku, a on mora nadoknaditi vrednost nekretnina po tržišnoj vrednosti starom vlasniku, a na osnovu toga ima pravo da od države dobije nazad revalorizovan iznos koji je platio da bi postao vlasnik.

U svim slučajevima dosadašnji troškovi održavanja padaju na teret dosadašnjih korisnika i ne mogu se potraživati.

Ovakvim pristupom postiže se nekoliko stvari:

1. Isplatom revalorizovane cene po kojoj su nekretnine kupljene od države sadašnjim vlasnicima umesto isplate tržišne vrednosti starim vlasnicima, smanjuje se ukupan iznos sredstava potrebnih za nadoknadu imovine, ali se istovremeno i poništava delimièna pljačka društvene imovine – nema nikakvog razloga da svi graðani Srbije solidarno plaćaju nečije bogaćenje. S obzirom da je imovina bila nepravedno oduzeta, a da se sadašnjim vlasnicima vraća novac koji su za nju dali, ni oni realno nisu na gubitku.

2. Dokazuje se da je privatna svojina neprikosnovena, te da se ne može dozvoliti da neko zaraðuje na nečemu što je drugome oteto, a da štetu snosi društvo u celini.

3. Starim vlasnicima se vraća dostojanstvo – nema nikakvog opravdanja da ljude koji su već jednom poniženi i opljačkani država ponovo ponižava i pljačka, a da to finansiraju svi graðani Srbije.

4. Vraća se poverenje u državu i ravnopravnost graðana – logično je da u ovakvom procesu raspodela štete odgovara raspodeli dobiti u procesu tranzicije: ako je već mali broj tzv. „tranzicionih dobitnika“ žestoko profitirao od nekadašnje društvene imovine (a koja je realno nastala od oduzete privatne imovine) najlogičnije i najpravednije je da najveći teret u vraćanju te imovine pravim vlasnicima podnese upravo taj sloj graðana, a ne solidarno i oni koji se nazivaju „tranzicionim gubitnicima“.