Potpisnici proglasa : Srbiju u Evropu – Evropu u Srbiju : Latinka Perović, Rajko Danilović, Mirko Tepavac, Sonja Biserko - Helsinški odbor za ljudska prava, Miljenko Dereta - Građanske inicijative, Maja Mićić - Inicijativa mladih za ljudska prava, Borka Pavićević - Centar za kulturnu dekontaminaciju, Vesna Petrović - Beogradski centar za ljudska prava, Milan Antonijević - Komitet pravnika za ljudska prava, Jelena Milić - Centar za evroatlantske studije, Dušan Bogdanović - Fond Biljana Kovačević Vučo, Bora Todorović, Jelisaveta Seka Sablić, Filip David, Vidosav Stevanović, Puriša Đorđević, Mirko Đorđević, Predrag Koraksić CORAX, Ratko Božović, Pavel Domonji, Ivan Kuzminović, Izabela Kisić, Svetislav Basara, Boško Jakšić, Dragoljub Todorović, Srđan Ćešić, Kosta Bunuševac, Josif Tatić, Janja Beč Neumann, Vladimir Kravčuk, Drago Kovačević, Goran Marković, Fahri Musliu, Pavle Sekeruš, Mirjana Karanović, Mirko Gaspari, Irfan Mensur, Ivon Jafali, Veljko Đurović, Srba Travanov, Dragan Velikić, Mijat Lakićević, Miladin Kovačević, Milojko Pantić, Dobrivoje Tanasijević – Den Tana, Olivera Ježina, Miša Brkić, Predrag Sarapa, Nadežda Gaće, Dinko Gruhonjić, Ivana Bajić, Srna Lango, Nikola Đuričko, Goran Jevtić, Stevan Filipović, Branislav Trifunović, Lena Bogdanović, Nikola Čuturilo, Biljana Cincarević, Vlada Divljan, Nikola Kojo, Marijana Pajvančić, Lazar Stojanović, Vladimir Goati, Srđan Gile Gojković, Aleksej Kišjuhas, Sanja Krstović, Aleksandra Vrebalov, Jaša Grobarov, Nataša Kandić, Nenad Novak Stefanović, Suzana Kostić, Stojan Bogdanović, Lazar Lalić

Bol i javna bezbednost

Vladimir Gligorov | 17.06.2008.

Problem sa Tadićevom izjavom o tome da Socijalistička partija ima svoj bol, kao što Demokratska stranka ima svoj, nije u tome što se ta dva bola izjednačavaju, već što on kao predsednik države time ugrožava bezbednost građana. Da bi to bilo jasno, uporedimo to sa drugom izjavom.

„Nije mi žao", ponavljao je Toma Nikolić za ubistvo Slavka Ćuruvije čak i kada je tražio glasove da postane predsednik republike. Tu je on, u najmanju ruku, pobrkao privatna osećanja i javnu obavezu. Pitanje nije da li on kao privatno lice žali što je neko umro ili je ubijen, već šta on misli o tome kao javna ličnost. Jer od toga zavisi koliko bi bezbedno trebalo da se osećaju građani te države. Jer je ubistvo, posebno državno ubistvo, čin ugrožavanja javne bezbednosti. Dakle, neposredno ugrožava sve, pojedinačno i skupno. Ako neko ko bi da bude predsednik države smatra da je žaljenje za smrću čoveka koga je ubila tajna policija privatna stvar, to je neposredna ugrožavanje javne bezbednosti.

Tadić je, kao predsednik republike, izjavio nešto što ima iste posledice. On je privatnu bol, koja se ne može nikome osporiti, podigao na nivo javne boli, posebno time što je rekao da će oni koji se sa tim ne slažu imati „posla sa njim". On, to je predsednik republike. To je neposredan čin ugrožavanja javne bezbednosti. Zato što, je li na to potrebno podsećati, zato što je reč o čoveku koji je kao predsednik vlade i predsednik republike vladao sistemom u kojem su pojedinci bili meta državih organa sile. Bilo kakav vid rehabilitacije, jeste neposredno ugrožavanje javne bezbednosti. Jer je Boris Tadić predsednik republike i, da ponovim, ima prvu obavezu upravo prema javnoj bezbednosti.

Može se reći da je Tadić hteo da kaže da je reč o dve privatne boli, Demokarata za to što je ubijen Đinđić, a Socijalista zato što je umro Milošević. To je gore tumačenje ove izjave, jer bi to bila verzija izjave Tome Nikolića. Ubistvo Đinđića je napad na javnu bezbednost, i to preko pokušaja državnog udara. Privatna osećanja tu nisu od značaja. Govore nešto o moralu, ali mnogo više o odnosu prema zločinu, dakle prema javnoj bezbednosti.

Najmanje što bi trebalo očekivati je izvinjenje. Da li će to biti dovoljno da se umanji uznemirenje koje je ova izjava izazvala, teško je reći. Da predsednik republike ne razume svoju najvažniju obavezu, to nije mali problem.

Komentari
Ostavite komentar Pristigli komentari (0)

Ne postoje komentari za vest. Budi prvi koji će komentarisati!