Biti ili imati
Vladimir Pavićević | 31.3.2009.
Proslavljajući pobedu liste Za evropsku Srbiju na parlamentarnim izborima 2008. godine, predsednik Republike Boris Tadić je izjavio da su građani na izborima potvrdili evropski put Srbije i da će Srbija biti u Evropskoj uniji. Nekoliko meseci kasnije, Predsednik je saopštio da je Republika Srbija u potpunosti posvećena ostvarivanju svog glavnog strateškog cilja - punopravnog članstva u Evropskoj uniji. Suprotno najavama Predsednika, Srbija se u procesu evropske integracije od maja 2008. do danas nije pomerila sa mesta. Naša zemlja nalazi se na začelju kolone država Zapadnog Balkana koje žele da postanu članice EU, zauzevši mesto iza Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Albanije i Bosne i Hercegovine; a naše građanke i građani se još uvek nalaze u karantinu, uzaludno iščekujući da se ostvare nekoliko puta data obećanja Predsednikovog ministra o ukidanju viza za putovanje u države Šengenskog sporazuma.
Ako građani još uvek ne uživaju u toj lepoj beneficiji slobodnog putovanja, putuje Predsednik. Predsednik se pojavljuje kao vešti pregovarač i spasilac nacije tokom gasne krize, voljena osoba koja razume patnju sviju. On ljubi zastavu. Posmatra manevre. Lupa rukom o sto i preti da će istražiti slučajeve korupcije. On preuzima brigu za odgovornost ministara iz Demokratske stranke. Stesan i obučen po meri javnog mnenja, Boris Tadić koji obitava u Predsedniku možda i ne primećuje u kojem pravcu ga bacaju talasi srpske i svetske politike. Jednim udarcem urušava integritet predsednika Vlade, srozava ionako poljuljani ugled stranke koju je prisvojio i države koju samo što nije. Umislivši da funkcija koja mu po prirodi stvari daje autoritet znači da on i jeste autoritet, Boris Tadić podseća na Džordža Buša Mlađeg, predsednika bez inventivne državne politike, kojem u parteru svi aplaudiraju a iza zavesa mu se grohotom smeju. Otud i ne čudi bizarni mimohod ove dvojice „državnika“ na pekinškoj Olimpijadi, na koji se ovde već zaboravilo, ali koji će svakako naći svoje mesto u jednoj budućoj istoriji bizarnosti srpske diplomatije.
U plimi političkih paradoksa koji su Borisa Tadića učinili Predsednikom, ne čudi što nas nosilac liste Za evropsku Srbiju svojim predsednikovanjem uvodi u opasnu zonu koja u krajnjem može ne samo da Evropu učini strancem u Srbiji, već da Srbiju učini nepoželjnom za Evropu. Ne čudi ni što se Predsednik oseća i ponaša kao car, arbitrira i levo i desno, promiče svoje jarane na najviše državne funkcije i daje i njima priliku da osete slast koju imanje autoriteta daje nekome kome ne pripada. Ne čudi, ali brine. Jer radi se o veselom dvoru koji niti shvata značaj koji mehanizam podele vlasti ima u modernoj državi, niti pokazuje spremnost da rizikuje niti jedan procenat podrške dragih birača makar to dovelo u pitanje naše opredeljenje za Evropu.
Pokazujući neiskrenu i malodušnu privrženost zajedničkim vrednostima u Evropi, i usmeravajući često spoljnu politiku ka direktnom konfrontiranju sa EU, Predsednik se svojim politikama po pravilu udaljava od politika organizacije u kojoj želi da obezbedi mesto za Srbiju. Umesto da se posveti reformi institucija koje se bave evropskim integracijama, obezbeđivanju institucijama realnih moći da sprovedu taj proces i ubrzanju reformskih i integracionih procesa, Boris Tadić nam nudi samo deklarativno opredeljenje za Evropu. Tako nas, ne mareći za to da posledice poigravanja politikom mogu biti drastične, naš Predsednik osuđuje na tavorenje i izolaciju. Jer samo u izolovanoj, burazerskoj Srbiji neće se praviti razlika između političara koji ima autoritet, i političara koji to jeste.











