Nenade, ne bacaj bisere
Zoran Ostojić | 19.12.2009.
Džaba se trudiš. Kada smo se u petak, pred voždovačke izbore, kladili ko će LDP, pored Gorana Petrovića i sličnih "analitičara" napasti u nekom mafijaškom listu, rekoh ti da me ne bi čudilo da se i Peščanik uključi. Na primer Teofil. I bi tako, ali ne bi Teofil već Nikola Samardžić. Dobro, znamo da je Nikola mesec dana pošto je u Utisku "svečano objavio" da nije više član LDP izabran za redovnog profesora, a posle nekoliko meseci ga je Radoš Ljušić čak predložio i za dekana Filozofskog fakulteta. Ali njega na stranu, svako nosi svoj krst. Ali vidim da nešto pokušavaš da objasniš vlasniku Pešćanika. Veruj mi, uzaludan posao.
Oni kažu da smo promenili politiku. Da li kažu u gde, u čemu? Oko ocene zločinačke prošlosti? Srebrenice? Kosova? Decentralizacije Srbije? Članstva u NATO-u? Lustracije? Ekonomske politike? Da li ih, recimo, uopšte zanima što smo otvorili pitanje koje niko od Drugog svetskog rata nije smeo da pokrene – potrebu za međugeneracijskom pravdom i solidarnosti koje bi stariji trebalo da pokažu prema mladima? Jok.
Dakle pokušavaš da "nacrtaš" nešto grupi koja je ono što nama sada radi, već isto radila i Zoranu Đinđiću. Zar si zaboravio Peščanike iz tog vremena? Zar se ne sećaš ko je u petak 14. marta 2003. komantarisao atentat? Nemoguće da se ne sećaš kako je Srđa, pred drugi krug prošlih predsedničkih izbora, trabunjao da je "glasanje za manje zlo ipak glasanje za zlo" i da je zato bolje da pobedi Toma? I sad ćeš ti da mu objasniš šta je to javni interes!
LDP se bavi politikom. To znači pre svega DONOSITI ODLUKE, ako si vlast ili UTICATI, ako si opozicija. Ako vidimo da je ono što smo govorili pre dve godine bio "ekstremizam", a danas skoro državna politika, možemo da budemo zadovoljni. Jeste apsurd da se zbog toga broj onih koji bi nam lomili kičmu povećava, umesto da se smanjuje. Ali to je Srbija koju hoćemo da promenimo.
Na tom putu će nam neki dojučerašnji saveznici otpasti, ali će nam drugi prići.. Otpadaju oni koji boluju od neizlečivog "disidentskog sindroma", levičarskog ili desničarskog svejedno. Jer oni ne mogu da razmišljaju van matrice "Što gore, to bolje". Bili su protiv Kralja, pa protiv Tita, pa protiv Slobe, pa protiv Đinđića, pa protiv Koštunice, pa protiv Tadića, pa protiv Čede, pa bi sutra, kako ti kažeš, i Svetom Petru, kad bi sišao u Srbiju, našli brojne mane. Ali ima i onih koji su koji su lični, a samo Bog zna zašto. To su recimo oni koji veoma dobro znaju ko se sve šunja Čedi iza leđa i zasto on mora da se vozi u vozilima u kojima se vozi, okružen četom naoružanih policajaca. Ali ga, uprkos tome što znaju ono što drugi ne znaju, ipak i dalje zbog toga prozivaju. Odvratno mi je kad se prisetim iste matrice koja je primenjena na Zoranu u nameri da se zaverenicima olakša posao.
Dakle nema kod njih nikakve politike. Pošto su slepi ili lični, polemika sa njima samo tako može da se završi. Da im na kraju nabijamo na nos činjenicu da smo mi, sa džipovima, kuhinjama, odelima, mašnama i tašnama kakvima nas zajedno sa Kuririma predstavljaju, napravili tri filma o Zoranu Đinđiću i to bez narodnih ili donatorskih para. A oni?
Ne treba nam to Nenade. Ostavimo ih u njihovom zlatnom kavezu, neka iz njega kritikuju, smatraju, imaju stavove, budu pametni. Neka svi u tom krugu budu "moralni autoriteti". Za taj krug samo, kao neka vrsta njihove lične psihoterapije. Jer odgovrnost je ozbiljna stvar, te nije čudo da mnogi od nje beže.
Verovatno si u pravu da je nihov uticaj na Voždovcu 200 glasova. Ali i daleko manji od ta 0,2% u Kostolcu, Kosjeriću, Vrbasu, Prjepolju itd. Dakle idemo dalje. Nosimo na leđima sve ove godine i Kurir, Pres, Pravdu, ranije i svo ono đubre što se pogasilo. Možemo valjda i Peščanik.
Ipak ima jedna dobra stvar zbog polemike u koju si me uvukao. Teško da među nama može i sme više da bude čutljivih.
|
|
|
Tweet |
|













