Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom
Zakon o agenciji za borbu protiv korupcije
Član 44
REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA
POSLANIČKA GRUPA
Liberalno demokratska partija
31. mart 2009. godine
B e o g r a d
PREDSEDNICI NARODNE SKUPŠTINE
Na osnovu člana 147. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije, podnosim amandman na Predlog zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom koji glasi:
AMANDMAN
U članu 43. u stavu 1. briše se reči: «kao radno terapijsku aktivnost»
Obrazloženje
Ovaj član bi trebalo da se odnosi na rad u zaštićenim uslovima za osobe koje zbog stanja u kojem se trenutno nalaze nisu u mogućnosti da se zaposle na otvorenom tržištu. Ostvarivanje prava na rad u zaštićenim uslovima treba da postoji kao mogućnost ali nikako u obliku koji je predviđen predlogom zakona.
U Nacionalnoj strategiji smo se opredelili za socijalnu inkluziju i deinstitucionalizaciju, a u ovom zakonu se predviđa osnivanje novog tipa ustanove-institucije.
Radni centar je očigledno namenjen za osobe sa intelektualnim invaliditetom kojima je oduzeta poslovna sposobnost na osnovu pogrešne i diskriminišuće pretpostavke da ne mogu da se zaposle, budu produktivni i zarađuju platu. Praksa u zemljama sa razvijenim sistemima podrške je pokazala da i osobe sa veoma teškim intelektualnim smetnjama mogu da se zaposle i zarade svoju platu, a uključivanje u proces rada veoma pozitivno utiče na te osobe pa su nepoželjni oblici ponašanja manje izraženi.
U članu 13 se koriste termini: karijerno vođenje, profesionalno informisanje, savetovanje i individualni plan zapošljavanja, što je u skladu sa socijalnim modelom koji je na snazi u svim razvijenim demokratskim društvima, a deklarativno i kod nas. Nasuprot tome, predlog modela koji je iskazan kroz formulaciju radno angažovanje kao radno terapijska aktivnost pokazuje da se na osobu sa invaliditetom gleda kao na bolesnika. Očigledno da se u pisanju predloga zakona polazilo sa različitih pozicija u delovima koji se odnose na osobe sa intelektualnim smetnjama od onih koje se odnose na ostale osobe sa invaliditetom. Iako to nije direktno napisano, za osobe sa intelektualnim invaliditetom su predviđene ustanove zatvorenog tipa u kojima će se na njima sprovoditi „terapije“ bez mogućnosti da se uključe u društvo, da se zaposle i da izađu iz tih „terapijskih“ institucija. To je drastičan primer diskriminacije i segregacije.
NARODNI POSLANIK
Vesna Pešić











